Sunday, June 21, 2009

REVILO P. OLIVER: ZAŠTO JE VELIKA EGIPATSKA CIVILIZACIJA IZNENADA PROPALA? MISTERIOZNI KRAH PRVE SVETSKE SOCIJALISTIČKE DRŽAVE

Tako često nas uveravaju da živimo u „svetu koji se menja“ i toliko smo zadovoljni napretkom naše tehnologije, da ponekad zamišljamo da je promena, ili barem njena brzina, karakteristika našeg vremena – originalnost, na koju smo ponosni kao adolescent koji je otkrio da je zaljubljen.

Najdrastičnija i najbrža društvena promena koju je čovečanstvo ikada iskusilo dogodila se pre otprilike pet hiljada godina u Egiptu. (Izbegavam dugu diskusiju koja bi bila neophodna da se preciznije utvrdi period ili da se utvrdi šta se događalo u Sumeriji, manje – više istovremeno).

U istorijskom smislu, promena je bila iznenadna. Veliki egiptolog, profesor Džon A. Vilson, uporedio ju je sa brzinom kojom se superzasićeni rastvor kristalizuje u kalupu. I bila je drastična.

Za stoleće, Egipćani su poterani iz varvarizma u civilizaciju. Na početku tog perioda, mogli su se grubo uporediti sa Indijancima našeg jugozapada u njihovim selima od gline pre dolaska belog čoveka: bezvremeni narod, bez prošlosti koje bi se sećao ili budućnosti koju bi planirao; narod kod koga su plemenski običaji zauzimali mesto formalne vlasti ili društvene organizacije; narod koji je mogao živeti gotovo potpuno po instinktu, jer je monotono skupljanje hrane bilo prekidano jedino povremenim prepadima na susedno selo. Na kraju tog stoleća, Egipat je bio nacija koja se prostirala od Prve brane (kod Asuana, prim. prev.) do Mediterana, i pod apsolutnom vlašću centralizovane socijalističke vlade.

Po prvi put za dugo vreme čovekovog postojanja na ovoj planeti, postojala je nacija: i resursima te nacije savesno se upravljalo i upotrebljavani su od strane vlade koja je nužno planirala budućnost. Pisanje i pisani zapisi pojavili su se iznenada kako bi omogućili birokratiju koja je upravljala nacijom. Inteligentan pravac ljudskih napora uskoro je zahtevao ili izazvao tehnička dostignuća. Na kraju Druge dinastije nigde na površini zemlje nije postojala trajna struktura: nikada ništa nije izgrađeno od kamena. U roku od stotinu godina Egipat je podigao najtrajniju strukturu koju je čovek ikada napravio – što je bilo, do nedavno, najviša i najmasivnija građevina na svetu. Bila je takođe jedna od najtačnije izgrađenih: dva i po miliona kamenih blokova u Velikoj piramidi, od kojih su mnogi težili i po 16 tona, izrađeni su sa odstupanjima od plus ili minus stoti deo inča.

Kada je civilizacija stigla u Egipat, mora da je izgledala večno. Bila je stvorena, naravno, kao i piramide, za sva vremena. Iz razloga koje je objasnio Karl A. Vitfogel u briljantnom „Orijentalnom despotizmu“ (Nju Hejvn, 1957.), najranija i najprimitivnija forma civilizovanog društva uvek je socijalizam, sa svemoćnom centralnom vladom, potpuno kontrolisanom ekonomijom i stanovnicima svedenim na vrstu kmetstva koju naši planeri u Vašingtonu danas nameću, korak po korak, američkom narodu.

Egipćani su definisali dobru državu kao onu u kojoj „se ljudima dobro upravlja, stokom božijom“. Ljudi su bili prosto stoka Faraona, koji je imao svu moć za kojom je žudeo Džek Kenedi, i koji je bio, po definiciji, sin Boga i stoga i sam Bog. Svaka stopa zemljišta bila je u njegovom vlasništvu, svaka kuća, svako parče drveta u Egiptu od Prve brane do Mediterana, i naravno bio je vlasnik sve stoke na plantažama, i četvoronožne i dvonožne.

Totalni socijalizam, kakav je Egipat imao od početka, nužno isključuje svaku pomisao na promenu. Zaista, ta činjenica može objasniti njegovu privlačnost ljudima. Stotine utopija koje su zamišljali zaludni sanjari od Jambulosa do ser Tomasa Mora do Edvarda Belamija razlikuju se znatno u svim detaljima, ali svi imaju jednu stvar zajedničku: oni zamišljaju državu u kojoj bilo kakva promena vlasti ili društvena promena nije moguća niti čak zamisliva. I iskreni socijalisti našeg vremena, iako glasni u pohvalama “neizbežnih promena” koje vode ka socijalizmu, obećavaju nam radosti društvenog poretka koji se nikada neće moći promeniti i biće zauvek nepromenljiv saecula saeculorum – ili barem “dok se Sunce ne ohladi, i zvezde ne ostare”.

Dakle, nužna bazična pretpostavka egipatske civilizacije bila je da je društveni poredak večan kao granit njenih spomenika. Ali četiri stotine godina nakon što je Keops izgradio svoju piramidu, taj poredak iznenada je dezintegrisan u anarhiju i potpuni haos.

Ono što sigurno znamo o uzrocima kolapsa je da su bili interni. Egipat nije doživeo invaziju od nekog stranog naroda niti je učestvovao u velikom ratu ili bilo kakvoj vojnoj akciji osim rutinskog patroliranja nekoliko tačaka na kojima nije bio odvojen od ostatka sveta prirodnim barijerama. Izgleda da je postojao stalan priliv imigranata preko sueckog zemljouza u Egipat, ali nema razloga da se pretpostavi da su imigranti bili dovoljno brojni ili aktivni da bi izmenili karakter egipatske populacije ili pokušali ustanak.

Kada pogledamo interne uzroke, primećujemo da je poslednji kralj pre kolapsa, Pepe II, vladao devedeset godina, što sugeriše da je ili počeo svoju vladavinu kao Bog u pelenama ili da je završio kao Bog u senilnoj imbecilnosti, što je možda inspirisalo nekog od njegovih sinova, unuka ili praunuka da postane nestrpljiv da i sam započne uživanje blagoslova božanstva. Samo je pretpostavka da je varnica koja je izazvala eksploziju zapaljena građanskim ratom za presto. Ali štagod da je bio uzrok varnice, jasno je da eksplozivni materijali leže duboko u strukturi društva koje su uništili. Pošto je mala količina literature, posebno lamentiranja Ipu-vera i Nefer-rohua, koji su bili svedoci kolapsa, preživela, moderni istoričari mogu da saznaju dosta o uzrocima. Pronaći ćete ih u svakoj dobroj istoriji starog Egipta.

Ono što se dogodilo u Egiptu nije bilo samo političko talasanje radi promene vladara ili oblika vladavine; bila je to propast kompletne civilizacije kroz propast njenih moralnih osnova. „Ako tri čoveka idu putem,“ kaže Ipu-ver, „oni postaju dva čoveka, jer veći broj ubija manji“. „Pokazujem vam“ kaže Nefer-rohu, „brata kao neprijatelja, i čoveka koji ubija sopstvenog oca. Svaka usta su puna „Voli me!“ i sve dobro je nestalo“. Red je ispario u anarhiji i sveopštem banditstvu, niko nije znao kada će biti sačekan u zasedi ili ubijen u sopstvenoj kući.

Da, „u sopstvenoj kući“, jer lamentiranja nam slučajno pokazuju da tokom stoleća koja su prethodila kolapsu, savršena socijalistička država pod inkarniranim Bogom nije uspela da se sačuva u čistoj formi; nekako je napredovala iz socijalizma ka višoj formi društvene organizacije, gde je u praksi postojala privatna svojina, i vrlo verovatno, čak i u teoriji. Pisci je prihvataju zdravo za gotovo. Nefer-rohu se žali da „Čovek uzima čovekovu imovinu od njega i daje je onom sa strane. Pokazujem vam vlasnika u nevolji i stranca zadovoljnog.“ A Ipu-ver: „Pljačkaš je sada u posedu bogatstava... deca velikih ljudi razbijaju se o zidove... velike dame sada rade u poljima... vlasnici finih odora su sada odrpani, ali onaj koji nikada nije žnjeo za sebe sada je vlasnik fine odeće“. Jasno je da je Egipat dospeo, mada nevoljno, do nivoa daleko iznad čistog socijalizma. To mora da je učinilo kolaps užasnijim.

Velika nacija, koja se podudarala sa civlizacijom, jednostavno se srušila. I s obzirom da nije zbačena od strane spoljne sile, njena struktura mora da je bila loše dizajnirana ili loše održavana. Ili, da variramo metaforu, kultura je sadržala u sebi seme sopstvenog uništenja. Ili je možda civilizacija, kao pas, jednostavno ostarila, oslabila i konačno umrla. Ali koju god metaforu da iskoristimo, egipatski kolaps za nas postavlja bazični problem istorije. Koji su bili uzroci kolapsa? I, pošto uzroci impliciraju postojanje prirodnih zakona po kojima funkcionišu, koji istorijski zakoni mogu biti izvučeni iz njih?

Egipćani su ili prekršili neki prirodni zakon koji važi za sve civilizacije, u kom slučaju su mogli, da su bili mudriji, da izbegnu kolaps, ili su prošli kroz promenu koja je bila „istorijski neophodna“, jer je bila nametnuta nekim prirodnim zakonom koji ljudska kreativnost ne može da zaobiđe. Ta alternativa jednostavno postavlja centralni problem koji filozofija istorije mora da razreši. A pošto smo mi podložni istim prirodnim zakonima, problem je vitalan i urgentan. 

Naravno, Egipat se naposletku oporavio od haosa koji istoričari eufemistički nazivaju Prvi međuperiod; nastavio je sa svim usponima i padovima da ispuni tri hiljade godina kao velika i nezavisna nacija – rekord sa kojim samo Kina može a se meri. Ali ljudi koji su bili svedoci kolapsa nisu to mogli da predvide. Naizgled kraj ljudske civilizacije, zbačene od varvarizma utoliko divljijeg i užasnijeg jer je zauzeo oružja i resurse koje je proizvela civilizacija, mora da je bio traumatski šok neprevaziđen do tada u iskustvu čovečanstva. Savremenici su osećali potpuni očaj. „Zemlja je potpuno nestala, ništa nije ostalo,“ zaključio je Nefer-rohu. A Ipu-ver je mogao samo da smatra celo čovečanstvo promašajem i poželi da nestane: „Ah, kada bi to bio kraj ljudi! Da više nema ni začeća ni rođenja! Onda bi prestao haos i zemlja bi se smirila.“

Ali nije palo na pamet ni Nefer-rohu ni Ipu-veru – niti, koliko mi znamo, bilo kojem kasnijem Egipćaninu, da zapita zašto ih je zadesila katastrofa. To može biti vrlo značajan istorijski podatak.

Uopšte nije neverovatno da dva egipatska pisca, bez presedana za poređenje ili zapisa o uporedivom ljudskom iskustvu koji bi ih vodili, nisu u kataklizmi uočili intelektualni problem. Nefer-rohu je bio u pravu kada je rekao „Ono što se nikad nije dogodilo, dogodilo se.“ Ali izgleda da ni u jednom periodu svog dugog postojanja Egipćani nisu razmišljali o istorijskim uzrocima i posledicama. Oni su sastavljali hronologije, ali nikada nisu pisali istoriju. Pažljivo su beležili sled događaja, ali nisu pokušavali da ih objasne. Neke godine donosile su nacionalnu nesreću, baš kao što Nil u nekim godinama nije dostizao normalnu visinu i stoga su polja donosila nedovoljnu žetvu. Takve stvari su se događale; ako su imale uzrok, on je ležao u misterioznoj i možda kapricioznoj volji bogova, daleko izvan ljudskog razumevanja.

No comments: