Tuesday, April 21, 2009

WILLIAM PIERCE: GENOCID U VINICI (TRANSKRIPT RADIO EMISIJE AMERICAN DISSIDENT VOICES OD 13. JUNA 1998.)

Govorili smo pre nekoliko sedmica o masovnom ubijanju vodećeg sloja poljske nacije od strane sovjetske tajne policije u Katinskoj šumi u aprilu 1940. godine. Razgovarali smo o tom genocidnom zločinu u svetlu jevrejske kampanje da se Jevreji prikažu kao glavne žrtve Drugog svetskog rata i da dobiju reparacije od ostatka sveta danas. Slušaoci su iskazali veliko interesovanje za tu emisiju, jer mnogi ranije nisu bili upoznati sa činjenicama o zločinu u Katinskoj šumi. Danas ćemo dalje raspravljati ovu generalnu temu. Govoriću vam o sudbini ukrajinske nacije u rukama sovjetske tajne policije.

1943. Nemačka je bila u ratu protiv Sovjetskog saveza. Dvadeset pet godina ranije, na kraju Prvog svetskog rata, kada su komunistički revolucionari pokušavali da preuzmu vlast u Nemačkoj, Adolf Hitler se zakleo da će svoj život posvetiti borbi protiv komunizma. On je tada bio samo kaplar, na oporavku od ratnih rana u vojnoj bolnici, ali 15 godina kasnije, 1933. postao je kancelar Nemačke, i 1941. godine njegova vojska izvršila je invaziju na Sovjetski savez sa ciljem uništenja sovjetskog komunizma. Nemačka vojska prodrla je duboko u Sovjetsku imperiju i oslobodila celu Ukrajinu od komunista.

U maju 1943. jedinice nemačke vojske bile su stacionirane u ukrajinskom gradu Vinica, zajednici od 100.000 ljudi u pretežno poljoprivrednoj oblasti. Ukrajinski zvaničnici u Vinici rekli su Nemcima da je 5 godina ranije NKVD – sovjetska tajna policija, vrlo slična našem FBI – zakopala tela velikog broja ubijenih političkih zatvorenika u gradskom parku. Nemci su sproveli istragu, i za mesec dana iskopali su 9439 leševa iz velikog broja masovnih grobnica u parku i obližnjem voćnjaku.

Za razliku od Poljaka ubijenih u Katinskoj šumi, sva tela pronađena u Vinici pripadala su civilima, većinom ukrajinskim farmerima i radnicima. Tela muškaraca imala su vezane ruke iza leđa, kao i poljski oficiri u Katinskoj šumi. Iako su tela muškaraca imala odeću, tela mnogih mlađih žena bila su gola. Svim žrtvama pucano je otpozadi u vrat pištoljem kalibra 22, što je zaštitni znak NKVD ubica.

Nemci su sazvali međunarodni tim forenzičkih patologa da ispita tela i masovne grobnice. Međunarodni tim, u kome su bili patolozi iz Belgije, Francuske, Holandije i Švedske, kao i nekoliko država saveznika Nemačke, ispitao je 95 masovnih grobnica i izveo veliki broj autopsija.

Uključujući autopsije koje je ukrajinsko medicinsko osoblje već izvelo u Vinici, 1670 leševa je detaljno ispitano. Identitet njih 679 je utvrđen ili preko pronađenih dokumenata u odeći ili prepoznavanjem od strane rođaka, koji su nagrnuli u Vinicu iz okoline kada su čuli da su grobovi iskopani.

Vlasti su procenile da, osim 9439 ekshumirana tela, u neotvorenim masovnim grobnicama u okolini ima ih još 3000. Međunarodni tim je zaključio da su sve žrtve ubijene oko pet godina ranije – tj. 1938. godine. Rođaci žrtava koje su identifikovane su svedočili da su žrtve uhapšene od strane NKVD 1937. i 1938. Rođacima je rečeno da su oni koji su uhapšeni „narodni neprijatelji“ i da će biti poslati u Sibir na 10 godina. Nijedan od rođaka nije imao predstavu koji je bio razlog za hapšenja i svedočili su da uhapšeni nisu počinili nikakve zločine niti su učestvovali u bilo kakvoj političkoj aktivnosti. Kao što sam ranije rekao, skoro sve žrtve bili su farmeri ili radnici, iako je među njima bilo i nekoliko sveštenika i državnih službenika. 

Razgovarajući sa velikim brojem ljudi koji su imali neka saznanja o onome što se dogodilo u Vinici i okolnoj oblasti 1938., Nemci su uspeli da sklope sledeću sliku. 1937. i 1938. godine, bande NKVD nasilnika u čizmama su krstarili selima i gradovima Ukrajine, hapseći ljude po šablonu koji je posmatračima izgledao gotovo nasumičan. Žena jedne od žrtava je izjavila da kada su NKVD siledžije odvukle njenog muža, rekli su samo: „Hej, psu! Predugo si živeo.“ Drugi posmatrači mislili su da su uočili šablon. Ukrajinac koji je izdavao deo svoje kuće jevrejskom advokatu odbio je da proda celu kuću Jevrejinu, koji je ponudio da je kupi po nerazumno niskoj ceni. Nekoliko nedelja kasnije, ukrajinski kućevlasnik je uhapšen od NKVD. Drugi Ukrajinac koji je pretio da će pretući nižeg komunističkog funkcionera koji se nepristojno udvarao njegovoj sestri je uhapšen nedugo nakon toga. Izgledalo je da mnoga hapšenja predstavljaju izravnavanje ličnih računa i da svako ko je naljutio nekog Jevrejina ima velike šanse da bude uhapšen.

Sve ovo nije bilo ništa novo za Ukrajince. Podnosili su teret komunizacije Sovjetskog saveza već gotovo dve decenije. Ukrajina je bila primarno poljoprivredna nacija, nacija farmera i seljaka, i kao takva posmatrana sa podozrenjem od Jevreja i urbanog ološa koji je popunio redove Komunističke partije. Komunisti su se borili za gradsko radništvo, ali nisu imali mnogo ljubavi za farmere i seljake, koji su težili da budu suviše nezavisni i samodovoljni za komunistički ukus.

Tokom građanskog rata koji je usledio nakon Boljševičke revolucije iz 1917., Ukrajinci su želeli da izađu. Ukrajinski nacionalisti nisu želeli da budu deo Sovjetskog saveza. 1921. i 1922. Crvena armija okupirala je Vinicu i Ukrajinci su na veliko masakrirani da bi se ubio ukrajinski nacionalistički duh. Težnja za ukrajinskom nezavisnošću ipak je nastavila da tinja i usledili su novi masakri, posebno 1928. godine.

Ukrajina je bila uporište kulaka, nezavisnih farmera i sitnih zemljoposednika, koje su komunistički šefovi uvek posmatrali sa posebnom mržnjom. Staljin je dodelio zadatak istrebljenja kulaka svojoj desnoj ruci u Kremlju, Lazaru Mojsejeviču Kaganoviču, kasnije poznatom kao „Ukrajinski kasapin“. Kaganovič, najmoćniji Jevrejin Sovjetskog saveza, nadzirao je kolektivizaciju ukrajinskih farmi, koja je počela 1929. Da bi se slomio duh kulaka, Ukrajina je podvrgnuta veštačkoj gladi. Pripadnici NKVD i Crvene armije išli su od farme do farme, konfiskujući useve i stoku. Farmerima je rečeno da je hrana potrebna radnicima u gradovima. Ništa nije ostavljeno farmerima. 1933. i 1934. godine sedam miliona Ukrajinaca je umrlo od gladi, dok je Kaganovič posmatrao i likovao iz Kremlja.

Možda su 1937. i 1938. godine šefovi u Kremlju jednostavno pomislili da je vreme da se na Ukrajincima ponovo primeni bič. U svakom slučaju, ovog puta zadatak je dat NKVD-u. NKVD je bio čak još više jevrejski od ostatka sovjetskog komunističkog aparata. Komesar NKVD do septembra 1936. bio je Jevrejin Genrik Jagoda, koji je popunio ovaj instrument represije i terora Jevrejima na svim nivoima. A oni koji nisu bili Jevreji bili su od najgore vrste ruskog i ukrajinskog ološa, ogavnih glupaka i bezvrednih ljudi koji su u komunizmu videli način da se obračunaju sa boljima od sebe. U svakom slučaju, Ukrajinci su bili svesni da Jevreji preovlađuju u tajnoj policiji i sumnjali su da Jevreji stoje iza šablona hapšenja u 1937. i 1938. godini. I zaista, izgledalo je da se sledi naredba Talmuda „ubijte najbolje među Gentilima“, jer oni koji su uhapšeni bili su najčvršći, najspremniji, najpouzdaniji i najbesprekorniji među Ukrajincima.

Trideset hiljada je uhapšeno samo u regionu Vinice, i većina od njih je naposletku završila u zatvoru NKVD u gradu Vinici. Zatvor je imao kapacitet za 2.000 zatvorenika, ali tokom 1937. i 1938. najveći deo vremena bio je popunjen sa više od 18.000 zatvorenika. Tokom većeg dela 1938. godine nekoliko desetina zatvorenika je izvođeno iz zatvora svake noći i odvoženo do obližnjeg NKVD centra – parkinga za vozila. Tamo su im ruke vezivane iza leđa i vođeni su jedan po jedan nekoliko desetina metara do betonskog kanala ispred garaže. Kanal je korišćen za pranje vozila, i imao je odvod sa jedne strane sa gvozdenim rešetkama preko. Kako su zatvorenici dolazili do ivice kanala, pucano im je u vrat sa leđa, tako da kada bi pali na beton, krv bi im curila u odvod. To je bilo ono što su pripadnici NKVD u šali zvali „mokrii rabota“ – mokar posao – i imali su puno iskustva u „mokrom poslu“. Kamion parkiran pored kanala bi ostavljao uključen motor tako da bi zvuk motora pokrio zvuk pucnjeva. Dok je sledeći zatvorenik vođen, nekoliko ljudi iz NKVD bi pokupilo leš prethodnog zatvorenika i tovarilo ga u kamion. Kada se dostigne noćna kvota žrtava, kamion bi se odvezao sa tovarom leševa do ograđenog parka ili voćnjaka, gde su iskopani grobovi već čekali. I ovaj „mokar posao“ nastavljao se noć za noći, mesec za mesecom.

Zašto nam je ova gnusna priča važna danas? Napokon, masakr Ukrajinaca u Vinici se dogodio pre 60 godina. Reći ću vam zašto je i dalje važna za nas, osim zbog činjenice da su Ukrajinci naš narod, naši rođaci, deo naše rase.

Prvo, možete se zapitati zašto nikada niste čuli za Vinicu, i siguran sam da je to slučaj sa 99 odsto naših slušalaca. Naravno, Aleksandar Solženjicin je pisao i tome što se dogodilo u Vinici, u trećem tomu „Arhipelaga Gulag“, ali teško da ćete to naći na polici kod kase u samoposluzi. I Ukrajinci i Nemci su pisali o tome, iako uglavnom to pisanje nije objavljivano na engleskom, jer su izdavači u ovoj zemlji razumeli da bi bilo politički nekorektno objaviti bilo šta o Vinici. Mnogo bolje je da ljudi jednostavno zaborave. 

Nije li čudno da stalno slušamo toliko o Aušvicu? Nije li čudno da kada jevrejske grupe koriste svoj politički uticaj da se u nizu država donose zakoni kojima se obavezuju srednjoškolci da uče o takozvanom „Holokaustu“, ono što se dogodilo u Katinskoj šumi ili Vinici se nikada i ne pominje u srednjim školama? Izgovor za davanje učenicima da uče o takozvanom „Holokaustu“ je da je to bio najveći zločin u istoriji, i da bi trebalo da znamo o tome da se ne bi ponovilo. Ali zašto onda ne bi trebalo da učimo o Katinu i Vinici i Drezdenu i hiljadama drugih zločina gde su žrtve bili od našeg naroda, kako bi nam lekcija bila još značajnija?

Znate, ne pokušavam da pametujem oko toga. Svi znamo odgovore na ta pitanja, ali samo želim da razmislite o njihovom značaju. Za njih, Aušvic je bitan jer su Jevreji umirali tamo, a Vinica nije, jer su tamo ubijani samo Gentili (nejevreji, prim. prev.). Jevrejski medijski šefovi nam stalno trljaju nos Aušvicom, jer žele da se osećamo krivim; žele da osećamo da dugujemo nešto Jevrejima jer smo dozvolili da se to dogodi. Jevrejski medijski šefovi nikada ne pominju Vinicu jer su tamo Jevreji bili krivci. Osim toga, oni zarađuju mnogo novca promovišući „Holokaust“. Sigurno ne bi povećalo profit kada bi podelili pažnju i simpatije američke javnosti između Aušvica i Vinice. I sigurno im ne bi pomoglo u iznuđivanju milijardi dolara odštete za „Holokaust“ od Švajcaraca i svih drugih, ako bi priznali svoju krivicu za Katin i Vinicu.

Razmislite o tome! Kada bi Poljaci kontrolisali vesti i zabavu u medijima u Americi, slušali bismo mnogo više o Katinu, mislim. Kada bi Nemci kontrolisali naše medije slušali bismo mnogo više o terorističkom bombardovanju Drezdena. A ako bi Ukrajinci kontrolisali naše medije, svaki srednjoškolac bi znao za Vinicu. Ali Jevreji kontrolišu naše medije, i zato slušamo samo o Aušvicu: nikada ni pomena o Vinici. To je važno. Trebalo bi da brinemo zbog toga. Trebalo bi da brinemo kadgod je neki deo naše istorije potisnut, sakriven od nas. Trebalo bi da otkrijemo zašto. Moglo bi nam pomoći da obezbedimo da nam se ono što nam se dogodilo u Vinici nikada više ne ponovi.

Siguran sam da ste svi čuli maksimu da je napad najbolja odbrana. Da li se sećate proganjanja Džona Demjanjuka tokom 1980-ih, penzionisanog automehaničara iz Klivlenda, koga su Jevreji optužili da je „Ivan Grozni“?

Džon Demjanjuk je Ukrajinac koji je došao u Ameriku posle Drugog svetskog rata. 1978. godine Jevreji su napravili galamu oko toga da je Demjanjuk bio čuvar u nemačkom logoru za zatvorenike tokom rata, i vlada SAD ga je poslušno odvukla pred sud i oduzela mu državljanstvo. Onda je bio predat Jevrejima radi razapinjanja na krst i izručen Izraelu. Masmediji u Americi su 15 godina bili puni senzacionalnih priča o Ivanu Groznom i kako su Ukrajinci pomogli Nemcima u proganjanju jadnih, nevinih Jevreja.

Nažalost, ova strategija je Jevrejima uspela. Ukrajinci su držali glavu dole umesto da pokrenu pitanje Vinice. Naravno, čak i da su pokušali da kažu Amerikancima o Vinici ili o tome šta je Kaganovič činio ukrajinskim kulacima, ko bi ih mogao čuti? Ukrajinci nisu vlasnici Nju Jork Tajmsa, Vašington Posta, Vol Strit Žurnala, magazina Njuzvik, ili Američkih vesti & izveštaja iz sveta. Jevreji su vlasnici svih tih medija. I Ukrajinci nisu vlasnici Holivuda, pa ne mogu da prave filmske dramatizacije Vinice, kao što Stiven Spilberg radi o tzv. „Holokaustu“.

Suština stvari je da je Jevrejima uspelo da nam predstave strašno iskrivljenu verziju istorije, verziju u kojoj su oni potpuno nevine žrtve, a naš narod – Ukrajinci i Poljaci i Nemci – loši momci koji su proganjali sirote Jevreje bez ikakvog razloga. Pumpali su propagandu horski, svesno i namerno, bez ijednog većeg medija pod njihovom kontrolom koji bi skrenuo sa partijske linije. I zbog toga što im je uspelo da nam predstave falsifikovanu verziju istorije, uspeli su da promene američku spoljnu i domaću politiku u pravcima koji njima odgovaraju, na našu veliku štetu. Sve što se dogodilo na Bliskom istoku, na primer, od Drugog svetskog rata, bazirano je na ovoj lažnoj istoriji.

Više od toga, sve što se dogodilo u Evropi od ubistva 12.000 Ukrajinaca u Vinici 1938. godine zasnovano je na jevrejskoj moći da kontrolišu ono što mi saznajemo o sopstvenoj istoriji, onome šta se događa i šta se događalo u svetu oko nas. Američka vlada je ušla u savez sa sovjetskom vladom 1941. u svrhu uništenja Nemačke. Komunisti su predstavljeni američkoj javnosti kao dobri momci, vredni saveznici, a Nemci su predstavljeni kao loši momci. I američka javnost je progutala tu laž jer nije znala za Vinicu ili za hiljade drugih zločina počinjenih protiv našeg naroda od strane komunista. Kada su Nemci 1943. godine doveli međunarodnu komisiju da pregleda grobnice u Vinici, mediji kontrolisani od Jevreja zatajili su tu vest od američkog naroda, kao što su krili i vesti o genocidu u Katinskoj šumi od američkog naroda. I zbog toga nije bilo pravog protivljenja predaji polovine Evrope komunistima na kraju Drugog svetskog rata.

Da su Katin i Vinica predstavljeni javnosti, tako da bi svaki američki glasač detaljno znao šta je NKVD učinio u Katinu i Vinici, političari u Vašingtonu se nikada ne bi izvukli sa predajom Poljaka, Mađara, Rumuna, Bugara, Hrvata, Srba, Čeha, Slovaka, baltičkih naroda i svih Nemaca istočnog dela Nemačke tim komunističkim kasapima. Političari u Vašingtonu su se izvukli sa tim ne samo zato što su bili u džepovima Jevreja, već zato što američkom narodu nije saopštena istina. I zato što nam nije saopštena istina, još milioni našeg naroda su ubijeni od ruku NKVD posle rata, i cela istočna Evropa je pljačkana od strane komunista 50 godina, i imali smo Korejski rat i Vijetnamski rat – kojih ne bi bilo da nismo održavali komunističko carstvo živim zbog našeg neznanja, zbog laži koje su nam saopštene o onome šta se dogodilo u Evropi. Izgubili smo više od 100.000 naših najboljih mladića samo u Korejskom i Vijetnamskom ratu.

Zato je važno šta se saopštava javnosti. Važno je da naš narod zna istinu o našoj istoriji, čak i o stvarima koje su se dogodile pre 60 godina. I ja nameravam da učinim sve što mogu da im pružim istinu.

Mislim da sada možete razumeti zašto se Jevreji toliko trude da me skinu iz etera, zašto vrše pritisak na svaku radio stanicu koja prenosi „Američke disidentske glasove“. Oni se trude očajnički da drže američki narod u mraku o Vinici i Katinu i drugim njihovim zločinima. A ja sam odlučan da srušim zavese tišine i mraka i dam istinu i svetlost našim ljudima.

To je donekle i hitno, jer Jevreji nastavljaju da forsiraju donošenje zakona protiv onoga što zovu „govor mržnje“ – što znači bilo koji govor koji se suprotstavlja njihovim lažima. Uspeli su u donošenju takvih zakona u drugim državama. Ako bih pokušao da održim ovaj program u Kanadi ili Britaniji, npr., policija bi me uhapsila i zatvorila stanicu pre nego što bih stigao da završim. Ne dozvolimo da se to dogodi u Americi. 

No comments: