Saturday, November 15, 2008

DONALD NEFF: DOGODILO SE U JANUARU (JANUAR – FEBRUAR 1997.)

Pre 23 godine, 18. januara 1974. godine Egipat i Izrael potpisali su sporazum o primirju kojim je okončan njihov rat iz 1973. Sporazum je postao poznat kao Sinaj 1 jer je potpisan na sinajskom poluostrvu i sadržao je izraelsku okupaciju te strateške pustinje. Sinaj 1 je postignut nakon pomno medijski praćene sedmice šatl diplomatije između dve države od strane (jevrejskog) državnog sekretara SAD Henrija Kisindžera, koga su zbog njegovih napora američki mediji nazvali supermenom diplomatije. Tek kasnije će američki poreski obveznici saznati da je Sinaj 1 položio temelje za početak masivne pomoći bez presedana Izraelu od strane SAD, koja traje do današnjih dana.

Program pomoći Izraelu je izrastao u najveći dobrovoljni transfer bogatstva i tehnologije u istoriji, daleko nadmašivši svu američku pomoć koja je data za oporavak zapadne Evrope pod Maršalovim planom nakon Drugog svetskog rata.

Sinaj 1 je na Zapadu široko pozdravljen kao veliki diplomatski uspeh. Arapski svet ga je realističnije smatrao samo skromnim prvim korakom ka okončanju izraelske okupacije arapskih zemalja, koja traje od 1967. godine i delimično i do danas. Po sporazumu, Izrael je pristao da povuče svoje snage zapadno od Sueckog kanala, tako oslobađajući egipatsku Treću armiju, koja je od oktobarskog rata bila opkoljena izraelskim trupama, i povukao je svoje snage 15 milja od istočne obale kanala na pozicije kod prolaza Gidi i Mitla. Između dve vojske trebalo je da budu raspoređene mirovne snage UN.

Dok je Kisindžerovo diplomatsko umeće glasno hvaljeno u SAD zbog Sinaja 1, u stvari je tajni sporazum koji je on potpisao sa Izraelom predstavljao veliki uspeh. Ovo tajno obavezivanje bilo je uvod u ono što je postalo veliki program američke pomoći Izraelu. Tajni memorandum o razumevanju sadržao je 10 detaljnih tačaka, od kojih je najbitnije dalekosežno obavezivanje Vašingtona da odgovara na odbrambene potrebe Izraela na „kontinuiranoj i dugoročnoj osnovi“.

Potencijalne masivne dimenzije tog obavezivanja postale su jasne dve godine kasnije kada je Kisindžer, nakon još jedne visoko publicizirane šatl diplomatije između Kaira i Jerusalima, postigao ono što je poznato kao Sinaj 2, potpisan 4. septembra 1975. godine. Sporazum je bio posebno povoljan za Izrael, a značajno manje za Egipat. Glavni član koji se tiče Egipta je da se najmoćnija arapska država odriče upotrebe sile radi rešavanja arapsko – izraelskog konflikta, što po rečima naučnika Abdela Saftija znači: „Tako, sporazum je označio da Egipat napušta vojno ostvarivanje svoje obaveze da oslobodi okupirane arapske teritorije“.

Za Arape, postojala je gorka spoznaja da je izraelska okupacija njihove teritorije bila protivna zvaničnoj politici SAD i glavnim instrumentima koji regulišu civilizovano međunarodno ponašanje od Drugog svetskog rata: Povelji UN i Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vreme rata iz 1949. godine. Ipak je Izrael, a ne Egipat, znatno više profitirao od Kisindžerove diplomatije.

Kisindžer se nije trudio da zahteva da okupacija prestane u zamenu za naknadu koju je trebalo da dobije Izrael. Umesto toga, on je obećao Izraelu godišnju pomoć od oko 2 milijarde dolara za narednih pet godina i otvorio Izraelu obilje drugih američkih sredstava koja običan američki poreski obveznik nije mogao ni da zamisli. Ironija je da je pomoć bila takvog obima da je dozvolila Izraelu da održi istu tu okupaciju za koju su SAD rekle da joj se protive.

Nije potrebno naglašavati da je zaprepašćujuća količina novca data Izraelu mogla imati značajan uticaj u pomaganju Americi da reši svoje domaće probleme, pogotovo one u getoima propadajućih gradova.

Tajni sporazumi


Kisindžerova serija tajnih sporazuma uključivala je i memorandum o razumevanju sa Izraelom u kome je obavezao SAD da „preduzmu sve napore da pomažu... na kontinuiranoj i dugoročnoj osnovi Izraelu vojnu opremu i druga sredstva za odbrambene, energetske i ekonomske potrebe.“ To je bilo u doba kada je američka ekonomija bila pod teretom ogromnog troška naftnog bojkota, koji je nametnut kao direktan rezultat američke razmetljive podrške Izraelu tokom rata iz 1973. godine.

Ovaj sporazum je takođe zvanično obezbedio američku podršku protiv pretnji od strane „svetske sile“, odnosno nuklearno naoružanog Sovjetskog Saveza, i između ostalog je obećao:

- Amerika će garantovati pet godina da će Izrael moći da zadovolji sve domaće potrebe za naftom, iz SAD ako bude potrebno.
- Amerika će platiti konstrukciju skladišta za rezerve u visini jednogodišnje potrošnje nafte.
- Amerika će napraviti planove transporta vojnih sredstava Izraelu u vanrednim situacijama.
- Amerika deli poziciju Izraela da će se bilo kakvi pregovori sa Jordanom voditi u cilju postizanja sveobuhvatnog mirovnog sporazuma, to jest da neće biti pokušaja da se diplomatija vodi „korak po korak“ na Zapadnoj obali.
- U tajnom dodatku tajnog memoranduma, Amerika je obećala da će administracija svake godine Kongresu podneti zahtev za ekonomskom i vojnom pomoći Izraelu. Takođe je utvrđeno da su „SAD odlučne da nastave da održavaju odbrambenu snagu Izraela kroz isporuku savremenih tipova opreme, poput F-16 aviona“. Takođe, Amerika je pristala da prouči mogućnost transfera „visoke tehnologije i sofisticiranih proizvoda, uključujući Peršing zemlja – zemlja projektile“, koji se obično koriste za ispaljivanje nuklearnih bojevih glava.
- U još jednom tajnom memorandumu, Kisindžer je obavezao Ameriku da „ne priznaje i ne pregovara sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) sve dok PLO ne prizna pravo Izraela da postoji i prihvati rezolucije Saveta bezbednosti UN 242 i 338“. Ovakva terminologija je postala zakon usvajanjem od strane Kongresa 1985. godine.
- SAD će u potpunosti koordinisati strategiju za bilo koji budući sastanak Ženevske konferencije. Stoga, sa Izraelom i SAD koji odbijaju da priznaju PLO i sa moćnim grupama unutar PLO koje odbijaju da prihvate Rezolucije 242 i 338, na Zapadnoj obali je zacementirana pat pozicija, na zadovoljstvo Izraela.
- U posebnom tajnom pismu koje je potpisao predsednik Ford, SAD su obećale Izraelu da neće iznositi nikakve mirovne predloge bez njihovog prethodnog dogovaranja sa Izraelcima. Ovo je bio značajan ustupak koji je, faktički, dao Izraelu direktan uticaj na američku politiku na Bliskom Istoku.
- Kao dodatak, predsednik Ford je potpisao tajno pismo kojim se obećava da će SAD „dati veliki značaj poziciji Izraela da bilo koji mirovni ugovor sa Sirijom mora biti zasnovan na ostanku Izraela na Golanskoj visoravni“.

Za ovo kolosalno obavezivanje SAD na davanje sredstava, tehnologije i diplomatske podrške, Izrael je pristao da povuče svoje snage između 20 i 40 milja istočno od Sueckog kanala. Tako je znatno više od polovine Sinaja ostalo pod izraelskom okupacijom. Izraelski glavni ustupak je bio da napusti egipatska naftna polja, koja se nalaze na zapadnoj ivici Sinaja. Povlačenje je rezultiralo u raspoređivanju izraelskih snaga istočno od prolaza Gidi i Mitla, koji su pretvoreni u posmatračke stanice. SAD se obavezao da uspostavi i plaća stanice u kojima će biti smešteno dve stotine Amerikanaca da bi štitili obe strane od kršenja sporazuma. Ovim aranžmanom zamenjeni su mirovnjaci UN, kojima se Izrael protivio kao pristrasnima protiv njega, iako su izveštaji UN sa terena tokom decenija bili rigorozno objektivni.

Ministar odbrane Šimon Peres je sumirao dobitke Izraela od Sinaja 2: „Sporazum nam obezbeđuje oružje, novac, koordinisanu politiku sa Vašingtonom i mir u Sinaju... Odrekli smo se malo da bi dobili mnogo.“

Zaista, ne postoji primer u istoriji gde je jedna nacija dala drugoj tolike ogromne količine bogatstva i preuzela obilje obaveza kao što je Kisindžerov sporazum Sinaj 2. Time se verovatno može objasniti opaska o Kisindžeru u memoarima Jicaka Rabina, premijera u vreme Sinaja 2, koji je napisao: „Priča o Kisindžerovom doprinosu bezbednosti Izraela tek bi trebalo da bude ispričana, a za sada je dovoljno reći da je bio od primarnog značaja“.

No comments: